Oštro zimsko jutro označava sredinu lipnja. Vrijeme konstantno promjenljivo. Vrući zrak juri uz provalije i negdje u visini se sudari sa hladnim zidom planine formirajući guste grudve magle koje blokiraju pogled. Negdje daleko u dolini ispod nas vrluda Devil’s Creek ( Vragov Potok ) i lagano probija put do rijeke koja se nadzire daleko u dolini. Sunce povremeno pozlati površinu mliječno-tirkizne vode nabujale rijeke koja se neukrotivo dere od oštre hridine kanjona. Prešli smo najteži dio puta kroz zaleđeni škripavi snijeg i sa vrha padine osmatramo uvale ispod nas. Vjetar tjera suze na lice a trava se povija pod udarima.
Stojimo na padini prirodnog lijevka koji se strmo spušta u nekoliko travom i zbunjem zaklonjenih livada. Ruke grčevito smiruju dvogled dok osmatram gudure, razbacane stijene i nekoliko golih litica koje se vrtoglavo izdižu iz trave. Na prvi pogled , oko ništa ne otkriva ali nakon nekoliko minuta vidim crne živahne fleke kako se spuštaju u zaklonjene uvale i kanjone. Hladnoća i nedostatak hrane ih tjera u niže predjele gdje još ima ukusne trave, zimskog voća i sepurika divjih ruža. Razbacane gromade stijena izmučene reumom erozije sklanjaju nekoliko divokoza.
Oko njih čupava jarad se gura i igra dok majke biraju sklonište i siguran put do paše na nižim predjelima planine. Biramo pregledno i zaklonjeno mjesto za osmatranje ispod jednog gustog madagari grma i skidamo rance s ledja. Tlo je smrznuto i svjetlucavo, spear grass, kopljastra trava nemilosrdno bode kožu i kroz zimske jakne. Par stotina metara ispod nas ugledam lijepog divojarca kako se laganim i sigurnim pokretima probija kroz travu i snijeg prema obližnjoj litici. Pratim ga nekoliko minuta, studiram i uživam. Elegantnim i znalačkim koracima se vere i na momente nestaje iz vida pa se opet pojavi na nekoj isturenoj litici. Iza njega, u daljini, na horizontu prelijepi obronci planina Remarkables okovanih dubokim snijegom koji se kupaju u suncu. Za nekoliko sati će sunce otopiti snijeg i led sa ceste pa se mislim kako ćemo nazad. To je jedini brz i siguran izlaz sa ovog lijepog mjesta ali provalije ispod ceste ne izgledaju nimalo privlačno.
Stazu su probili šumski radnici i rangeri koji brinu o državnim šumama ali se slabo koristi. Gledam prema istoku i pogledom skeniram podnožje jednog kanjona u kojem otkrivam ženku bjelorepog jelena sa nekoliko mjeseci starim lanetom. Nervozno stoji i zuri velikim očima osvrćući se provjerava gdje mu je majka. Svako malo podiže rep uzbuđen i najmanjim zvukom i savijanjem grmlja. Iznad visoko zviždi jastreb u potrazi za zečevima i poljskim miševima. Bez napora i pokreta struje ga nose dok kruži krajem u potrazi za doručkom. Planina je divna ali ima svoje oštre zakone koje moraš postovati. Loviti divokozu nije izuzetno teško ali prilaz i otkrivane divljači je izazov svoje vrste za koji su potrebna sva raspolagajuća čula.
Dvogled je nezamjenjljiv pomoćnik bez kojeg je teško pronaći divljač. Leica i Nikon odlično rade posao i uskoro pravimo mentalnu mapu lokacije potencijalnih odstrijela. Nakon sat vremena osmatranja oči su pronašle oko 30 komada divljači ali tijelo se ukočilo od hladnoće i nepoketnosti. Izbjegavamo svako nepotrebno kretanje i širenje mirisa oko nas. Vrludav i nepredvidljiv vjetar će nas lako izdati i divokoze će brzo nestati u gudurama iznad nas. Pažljivo zagledam kuke na mužjacima i teško razabirem mužjake od ženki. Stare divokoze su predvodnice svojih malih krda i njih je tesko prevariti i prici bliže pogotovo na otvorenim ledinama. Pognuti Željko i ja se lagano spuštamo nekih pedesetak metara niza do gomile neprohodnog bodljikavog grmlja. Ispod nas čistina pa kanjon u obliku slova ipsilon na čijoj drugoj strani bezbrizno pase “dvojac bez kormilara”. Dva lijepa mužjaka povremeno dižu glave i uzurbano pasu vrhove grmlja i sitnu travu.
Stariji šire glave i debljih rogova vrti repom i povremeno gleda uz brdo. Na litici prema sjeveru cijela modna parada od desetak divokoza. Neke su već zalegle u rupe u kamenju i sunčaju se na škrtom zimskom suncu. Skoro će 9 sati ujutro a mi smo okruženi sa nekoliko stada koji nisu uznemireni našim prisustvom. Prividni mir uspavljuje ali vjetar to za čas može promjeniti. Hladnoća jutra me tjera da “markiram” svoju teritoriju iza obližnjeg grma. Sako 85 u 3006S se odmara naslonjen na grm i čeka svoje vrijeme. Dvojac je udaljen oko 180 yardi (oko 165 metara) pravo u sunce ali ispod nas. Moramo zaobići grmlje bez buke a da nas divokoza sa litice ne ugledaju. Iako su daleko njihov pogled je puno oštriji nego naš a jedan zvižduk može promjeniti sve i upropastiti cijeli plan. Strpljivo i pažljivo se vučem kroz grmlje i izlazim na rub ledine s koje ih čisto vidim.
Klečim i lagano poravnavam pušku. Oči suze i spuštam pušku da odomorim i izbistrim oči. Leupold je bljestav na suncu i moram se postaviti tako da je pogled na metu čist i bez odsjaja sunca u vidokrugu. Metak veselo legne u ležiste čvrsto zaključan zatvaračem. Accubond 180 gr možda previše za krhku divokozu ali daje osjećaj sigurnosti. Okruženi smo sa tri grupe divokoza zauzetim jutranjim ritualima. Namještam se polako i napokon poravnavam pušku na rame većeg jarca. On mi izmiče iza busena trave i ponovo se pojavljuje. Čekam dok se smiri dok srce uzbuđeno lupa: “napokon, napokon”! Hladan kundak se lijepi za obraz, prst lagano i ravnomjerno gura okidač i prasak prolomi mir doline. Divojarac poskoči u stranu i oba u momentu ubacuju u treću brzinu. Brzinom munje nestaju iz vidika u kanjonu ispod njih! Razočaran promašajem razmišljam da li sam ga ranio? Instiktivno ponovo punim a očima panično pratim mogući izlazak iz kanjona. Čisti glupi i neobjašnjiv promašaj! Kako, zašto nemam vremena misliti!
Oko ih kupi iz prikrajka pogleda na mojoj desnoj strani kako se spretno penju preko ruba kanjona i bježe uz brdo. Ubrzo staju da provjere što se dogodilo. Pogledom pregledavaju dolinu i traže uzrok praska ili kakav pokret. Vidim ga kako skoro uspravno stoji na protegnutim prednjim nogama naslonjen na jednu stijenu. Ponovo poravnam na vrh ramena i pucam. Ovaj put pogodak ga spektakularno ruši i on pada niz brdo desetak svojih dužina. Čahura odleti u travu a ja ponovo zaključam končanicu na nepokretnu metu u daljini. Željko me udari po ramenu i reče: “Ne brini ovaj nikud ne ide!” Uzimam dvogled i posmatram moj dugo željeni trofej. Laser mjeri dok nišanim na stijenu na kojoj je stajao i vidokrug puni crvena brojka od 257 yardi. Kako je moguće da sam promašio prvi put a uzbuđeno lupanje iznutra mi daje jasan odgovor. Gledam drugog divojarca kako se penje uz brdo i nestaje u grmlju i mislim se jesam li pogodio onog što sam namjeravao ili je ovaj što bježi trebao biti meta.
Sasvim je moguće da sam pogriješio ali što je tu je. Ustajem i veselim korakom pronalazim moj plijen. Zrno je razbilo oba ramena i zabilo se u travu. Divojarac sa debelim kukama, pravilnog raspona i dužinom od oko 9 incha lezi bespomoćno u travi i praznog pogleda zuri u svoje planine. Daleko od Biokova iznad Devil’s Creek stojim na čudnom ali lijepom mjestu. Možda su i njegovi preci nekad jahali kršom Velebita prije nego što ih je svemoćna Austro-Ugarska kruna poslala na kraj svijeta. Lako je poklanjati tuđe. Ej Biokovo i Velebite stić’ ću ja vas jednog dana.
Gore na litici nema više nikoga samo prazne kamene oštrice zjape u visinu. Dižem ulov preko ramena i nosim nazad preko kanjona. Težak je i još toplo tijelo me grije. Prošle godine sam danima pokušavo prići bliže ali bez uspjeha na puno težem terenu. Kližem i padam na mokrom i klizavom tlu ali napredujem. Željko mi čestita i pravimo par slika za uspomenu na ovo divno mjesto. Spremam trofej i nešto mesa u ranac i polako se penjemo uz brdo. Ostavljamo ruksak i višak stvari na jednom proplanku i polako sječemo put prema litici. Sunce je rastjeralo oblake, sve je ljepše i toplije ali je kretanje po strani brda puno teže. Ja lebdim u svojoj sreći i pasivno pratim Željka koji brzim koracima zamice kroz grmlje. Zaobilazimo liticu i penjemo se iznad jednog potoka. Nakon sat vremena sve se polako smiruje i vraća u normalnost. Dvogled otkriva tuču dva jastreba za primat nad ostacima mog divojarca. Priroda nastavlja svojim tokom i nagrađuje sposobne i odlučne.
Ponovno osmatranje i pretraga terena otkriva malo stado divokoza koje se spušta prema dolini. Lagano se spuštamo za njima i prilazimo na stotinjak metara. Uzimam ruksak od Željka i povremeno osmatram dvogledom. Odlučno studira staru divokozu dobrih kuka ali odustaje jer želi uloviti mužjaka. Pomičemo se u sjenu brda i lagano zaobilazimo stado. U podnožju nekakvog stabla otkrivam još 3 divokoze i odlučimo prići i bolje osmotriti. Na snježnoj podlozi ih je daleko lakše primjetiti. Iznenada iz grmlja se pojave dva lopatara i divokoze nestaju u grmlju. Nakon desetak minuta ponovo ih vidim kako izlaze na sunčanu ledinu i pasu u pokretu. Želja je u pokretu i brzim koracima smanjuje udaljnost. Zastajem da bolje osmotrim teren oko divokoza i vidim još jednog mužjaka kako im prilazi iz grmlja. Nije mi jasno od kud se sve pojavljuju i čini mi se da ih ima stotine oko nas. Iz misli me budi oštar pucanj i čahura koja pada ispred mene. Divokoze bježe ali Željko šalje jos jedan hitac i jaraca u trku pada. Pogodak u trku na 120 m nekoliko prstiju iza ramena je proletio kroz rebra i slomio lijevo rame i divojarac bespomoćno kliže niz brdo. Željko ima dugogodišnje iskustvo lovca na svinje i često puca na njih u trku tako da mi je pucanje sigurno iako je prvi hitac promasio.
Obojicu nas muči lovačka groznica i velika želja za ulovom ove predivne divljači koja krasi ova negostoljubiva i naizgled pusta brda. Trčimo i prilazimo ulovu dok mi u usima odzvanja tupi zvuk pogotka. 243W je cigra i bio bi dovoljan za lov divokoza a 270W možda idealan kao planinska puška i kalibar dok 30-06 dominira beskompromisnom sigurnošću. Među domaćim lovcima najpopularniji kalibar je 7mm-08 REM sa 150 gr zrnom. Na ovakvim mjestima i lovom u planini divljač se mora pažljivo odstrijeliti na dobrom mjestu da se trofej ne izgubi ili ne polomi. Ponekad se dogodi da mu je nemoguće prići nakon teškog pada sa litica pa treba dobro odabrati trenutak za odstrijel. Vjetar, hladnoća i umor se znaju poigrati i proizvesti promašaj pa je potrebno pronaći kombinaciju koja će sigurno proizvesti rezultat u svim nekad nepredvidivim okolnostima. Umorni ali sretni polako se vučemo preko brda prema cesti koja nas vodi na neko toplije mjesto. Stomak urliče a noge odbijaju poslušnost. Podne je davno prošlo a teret na leđima postaje sve teži i teži. Najlakše je povući okidač a sve ono što slijedi poslije zahtjeva daleko više napora i truda. Odmaramo nekoliko puta do prevoja odakle puca prekrasan pogled na svijet oko nas.
Zahvaljujem se svevišnjem što nam je omogućio da doživimo nešto ovako lijepo i netaknuto. Veselim se čaši vina, dobrom društvu i medaljonima od divokoze na rostilju.
Zeljko pita što ćemo sutra ? Sutra?! Idemo nazad u ova lijepa brda dok god nas noge nose i dok ima divokoza.
Goran Pehar