Kad zakoniti vlasnici postanu neprijatelji – pogrešna meta društva
Javne rasprave o vatrenom oružju često zapinje na ključnoj zabludi – ideja da je samo posjedovanje oružja nekako sinonim za nasilje. To pogrešno shvaćanje uobičajeno je u mnogim društvima, uključujući Hrvatsku, gdje nasljeđe Domovinskog rata, medijski prikazi kriminala i općenito niska razina vlasništva oružja od strane civila utječu na percepciju javnosti. Ipak, vlasništvo i zlouporaba nisu ista stvar; jedno je zakonski uvjet, a drugo pitanje osobnog ponašanja. Razumijevanje ove razlike ključno je za zrelu i konstruktivnu javnu raspravu o vatrenom oružju.
Posjed vatrenog oružja samo po sebi nema nikakav predznak. Vatreno oružje je isključivo pribor, alat – sposobno je nanijeti štetu, ali isto tako i služiti zakonitim i discipliniranim svrhama. U Hrvatskoj je posjed vatrenog oružja zakonski strogo reguliran. Da bi ga građanin mogao posjedovati, mora za to imati opravdani razlog (lov, sportsko streljaštvo, kolekcionarstvo ili samoobrana), mora proći liječnički i psihološki pregled, te mora dokazati da nije kažnjavan zbog nasilnog kriminala, niti je bio u kontakt s opojnim sredstvima, među ostalim stvarima. Takvi zahtjevi osiguravaju da vlasništvo vatrenog oružja započne s temeljem odgovornosti i nadzora.
Posjedovanje oružja u takvom okviru nije čin agresije, nego pokazatelj da je osoba provjerena i procijenjena kao sposobna pažljivo i odgovorno rukovati potencijalno opasnim alatom. Izjednačavati taj status s namjerom nasilja nepravedno stigmatizira zakonite građane koji poštuju i zakon i snagu oružja koje posjeduju, ali nažalost je to učestalo slučaj, što možemo vidjeti po reakciji javnosti i politike nakon određenih slučaja gdje je pojedinac počinio kazneno djelo s oružjem koje je posjedovao, nabavio i koristio na nelegalan način – tada se poziva na ukidanje ili smanjenje prava legalnim vlasnicima oružja. S time se na kraju krajeva ne postiže ništa, jer kriminalci ne poštuju zakon, ne mare za nabavne dozvole ni DiN a za odgovorno ponašanje istim još i manje – Kolektivno se kažnjavaju pojedinci koji nemaju apsolutno nikakve veze a jedina povezanost je ta što, eto, posjeduju oružje. Ideja da bi potencijalni kriminalac prošao proceduru od nekoliko mjeseci, provjere i da je pritom do sada bio nekažnjavan, samo da bi počinio zločin koji je najčešće učinjen impulzivno i iz afekta, a ne planiranjem, je apsurd.
Zlouporaba nije neizbježnost!
Ako do zlouporabe oružja i dođe, bilo zbog nepažnje, kriminala ili emocionalne nestabilnosti, problem nije u samom vlasništvu, nego u slomu osobne odgovornosti. Hrvatski Zakon o nabavi i posjedovanju oružja građana i kroz kazneni zakon takve slučajeve s pravom tretira kao ozbiljna kaznena djela, s kaznama koje uključuju zatvor i trajno oduzimanje prava na posjedovanje oružja. Zlouporaba je, u tom smislu, i pravni prekršaj i vlastiti moralni neuspjeh, izdaja društvenog povjerenja koje omogućuje da odgovorni građani oružje posjeduju pod nadzorom i uz poštivanje pravila.
Zašto je ta razlika važna? Brkanje pojmova vlasništva i zlouporabe ima stvarne društvene posljedice. Ono potiče strah, onemogućuje otvoren dijalog i stigmatizira one koji se zakonito i odgovorno ponašaju. Također skreće pozornost s pravih problema: ilegalno posjedovanje oružja, neadekvatnog skladištenja i nedostatka sigurnosne edukacije.
Prepoznavanjem činjenice da se zakonito vlasništvo i nasilna zlouporaba nalaze u potpuno različitim kategorijama, Hrvatska može voditi razboritiju i manje polariziranu raspravu o oružju. Time se fokus pomiče s pitanja tko posjeduje oružje na pitanje kako se oružje koristi, čuva i nadzire – što je jedini način da se istodobno zaštite i javna sigurnost i prava odgovornih građana.
M. Martinić
